Paradoks je to veći, kad se zna da zaljubljene osobe kojima je ljubav uzvraćena, postaju blagoglagoljive, da u svojoj zaljubljenosti postaju pjesnici.

A pjesnici, zna se, najveći su zaljubljenici koji vole svu svjetsku ljepotu, sve osnovnoškolke i gimnazijalke odjednom. Osim filmskih zvijezda vole i sve nebeske zvijezde-bez obzira na njihove otrovne plinove.

Bez obzira na arzinu pismenosti, pojedini zaljubljenici osim što bivaju mutavi, postaju i nepismenjakovići.

Pogreška je u tom što svi misle da ljubavno pismo mora biti pametno, da mora prštati od znanja, da bi se ostavio dojam. Zaboravljaju da u ljubavi i gluposti dobro prolazi, jer zaljubljena djevojčica i nema predobre kriterije (da ima, ne bi se u tebe zatelebala).

U ljubavnom pismo rečenica ne mora biti ni kićena ni duboka. Ne mora biti ni složena. Može biti prostija od najprostije, samo ne smije biti prostačka.

I opet sam se sjetio jedne budale, jednog nepismenjakovića koji je napisao pismo na punih sedam stranica (toliko je, naime, njegovoj simpatiji bilo godina), služeći se samo jednom riječi. Bila je to najljepša riječ ikad napisana, iakd izgovorena. Radilo se o samo jednoj imenici. Bilo je to njezino osobno ime.

Eto, ako nemaš druge ideje, možeš papir ispisati samo njezinim imenom. Pismo takvog sadržaja obradovat će je. No napišeš li joj i drugi i treći put takvo pismo, ono će je sigurno ražalostiti. Prvi put će pomisliti da si duhovit, ali treći put bila bi sigurna da si dosadan.

Pa što ti je činiti kako ne bi bio dosadan sebi i drugima? Odgovor postoji. Zapisan je u jednoj knjizi. Ne mogu se sjetiti kojoj. Morat ćeš sam potražiti. Nađeš li je, otkrit ćeš tajnu kako pisati ljubavna pisma.

Zvonimi Balog: Bonton, Kako da ne postanem klipan-ica u 100 lekcija