Klavir (piano-engleska rijec) se razvio iz čembala, klavikorda i drugih srodnih instrumenata s tipkama. Opće prihvaćeno mišljenje je da je klavir izumio Bartolomeo Cristofori 1698. godine, tako što je upotrijebio mehanizam sa batićima koji udaraju o žicu, umjesto dotada korštenih mehanizama u instrumentima sa tipkama. Na taj način je postigao da jačina tona ovisi o jačini udara prsta na tipku. Zato su se ti prvi klaviri nazivali piano e forte (tal. tiho i glasno). Piano e forte je prvi počeo graditi Gottfried Silbermann, njemački graditelj orgulja i instrumenata sa tipkama. Njegovi učenici su te klavire nastavili proizvoditi i usavršaviti u Engleskoj i Beču te su mehanizmi nastali tamo dobili svoja imena po tim pojmovima. Građenje klavira sa tzv. bečkom mehanikom je bilo najmasovnije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, ali tijekom prošlog stoljeća potisnuli su ih klaviri sa tzv. engleskom mehanikom, te se takvi grade i danas.Vanjski dio glasovira čini drveni sanduk koji ima oblik polegnute harfe ili krila. Na njemu je poklopac koji se može otvoriti . Sanduk je postavljen na tri noge, a između prednje dvije se nalaze pedale. Klavijatura je smještena u prednjem, najširem dijelu sanduka. Na dnu sanduka se nalazi drveni rezonator (rezonantna daska)sa poprečnim rebrima, koji je građen od posebno birane smrekovine. Unutar sanduka se nalazi i okvir koji je od lijevanog čelika. Preko njega su nategnute žice (cca 220 kom) koje zajedno stvaraju vrlo veliku napetost, zbog koje je okvir od tako čvrstog materijala. Čelične žice dubokih tonov (od 2A do 1Fis) omotane su bakrom da bi se uopće dobili tako duboki tonovi. Po dvije žice ima svaki ton od 1G do Ais, a po tri sve ostale (H do c5). Žice su zategnute preko čeličnog okvira i vijaka za ugađanje, pomoću kojih se otpuštanjem ili zatezanjem ugađa klavir.