MOJA SUSJEDA MARA

Tek što pijetlovi najave novu zoru

i moje selo okite jutarnje rose,

upale se svjetla na njenom prozoru,

dvorištu u pohode kreću noge bose.

Oživi dvorište. Susjeda Mara hrani živad svoju,

glasno im priča, tepa, miluje ih i guguće,

a kada se uvjeri da je sve na broju,

poput razigrane djevojčice radosno skakuće.

Priča se da je bila najljepša cura u selu,

svi momci su za njom ludovali,

uvijek nasmijana, prva u kolu i na prelu.

svi joj momci licitarska srca kupovali.

I danas je susjeda Mara vatra živa,

okretna, radišna, uredna i čista,

svojih sedamdeset se ne stidi, niti sakriva,

a njeno staračko lice kao sunce blista.

Srce joj je meko, drugima ga pruža,

duša njena svima dobro želi,

ljubav je utkala u latice ruža,

tuđa nesreća je boli, nikad ne veseli.

Eh, kad bi danas bilo čijala i prela,

moja susjeda  bi bila zvijezda prava

i prva dama Globalnoga sijela.