Promijenili su se ljudi, a i djeca, dragi moj Ivice. Odrasli sjede u svojim automobilima pa jure, žure, a djeca se pozatvarala u svoje sobe i sjede pred televizorima i računalima. Nitko ne primjećuje procvjetale zumbule i ruže pod prozorima, ne osjeća mirise i ljepotu njihova cvjetanja, ne čuje cvrkut ptica i zujanje radinih pčela. Nitko ne osjeća tople ruke proljeća koje ih želi zagrliti, pomaziti mirisnim svitanjima. Umrli su zvukovi bajsa tvojega oca, ne odjekuje pjesma „Lepe ti je, lepe ti je Zagorje zelene.“ Saonik tvojih brjegova prekrio asfalt, gakanje gusaka i kukurikanje pijetlova zamijenila tužna cvrkutanja ptica u kućnim kavezima. Nema više štruca s makom i orasima kakve ti je tata donosio iz svatova koje uveseljavao svojim bajsom i pjesmom zagorskom.

         Nema dječjih igara, cike i vike u dvorištima. Ne gore više ona topla, obiteljska ognjišta. Nestali su mirisi krumpira pečenog na vatrama. Ne čuje se pjesma djevojačka i momačka u žetvama, berbama, prelima i sijelima, a srca ljudi umotala se u sive marame postojanja, a u duše pustoš se nastanila.

         Oh, kako bih se rado kroz ovo sivilo provezla na tvojim drvenim kolicima, dragi prijatelju. S radošću bih ti pomogla nadmudriti susjeda „Kanonika“ i potajno predati pismo tvojoj Ančici, a zatim bismo zajedno tražili skrivena ptičja gnijezda po živicama i obližnjim šumarcima. Samo da mi je jedan dan s tobom grliti proljeće, sjesti pod mirisnu lipu i s vrha tvojega brijega pozdravljati oblake i nebeskim plavetnilom s njima putovati…putovati…

          Tu sam, dragi Ivice, u tvojoj Mariji Gorici. Ako me gledaš s onog bijelog oblaka, mahni rukom, nasmiješi se. U zagrljaju proljetnih cvjetanja, po zlaćanom suncu prijateljski poljubac ću ti poslati.

                                                                 Tvoja prijateljica Valentina iz Hercegovca.

Valentina Mišeta, VIII. r