Ima li nade da naša pamet bude manja,

a više da smo samo djeca razigrana,

da živimo u svijetu bajki i sanja,

da živimo kao cvjetna polja raspjevana?

Ima li nade da nas samo kao djecu vole,

da se s nama igraju i smiju glasno,

jer za ljubav i igru nisu potrebne velike škole,

to bi odraslima trebalo biti jasno.

Pogledajte kako se uvelo cvijeće raduje kiši,

jer zna da će poslije kiše sunce ponovo doći.

Moj smijeh iz dana u dan postaje tiši.

Bojim se da neću dočekati sunce

i da će moje djetinjstvo samo s kišama proći.