Ipak, osnova za gumu je u današnje vrijeme najčešće od sintetičkoga lateksa. Postoje osnove s različitim stupnjem elastičnosti – elastičnije inačice namijenjene su gumama za žvakanje kojima možemo napuhivati balone.

Gume za žvakanje se zaslađuju šećerom iz šećerne trske ili šećerne repe ili kukuruznim sirupom ili umjetnim sladilima. Glicerin i drugi proizvodi od biljnih ulja čine gumu za žvakanje mekanom i žvakaćom budući da u njoj zadržavaju potrebnu količinu vlage.

Proces proizvodnje žvakaće gume započinje topljenjem i pročišćavanjem gumi osnove. Istopljena osnova prelijeva se u miješalo, te se svi sastojci polako miješaju.

Masa koja nastaje ima oblik "velike štruce", koja potom prolazi kroz valjke koji masu valjaju u tanke, široke trake. Nakon svakog valjanja masa postaje sve tanja.

Nakon valjanja, gume za žvakanje se režu u oblik predviđen za pojedinu žvakaću gumu. Narezana guma za žvakanje prebacuje se u prostor u kojem se hladi.

Kada se ohlade, gume za žvakanje se lome na komadiće. Komadići se šalju u sušilo, gdje nastaje hrskavi ovoj oko središnjeg dijela gume za žvakanje. Komadići gume za žvakanje poskakuju u bubnju, u kojem ih se prska miješavinom sirupa od filtrirane vode, sladila i sredstva za bojanje. Tom kombinacijom bacanja i prskanja, stvara se kora oko mekoga dijela gume za žvakanje.

Nakon hlađenja i pripreme, gume za žvakanje se režu u odgovarajuće komadiće i šalju u uređaj za zamotavanje. Tu se svaki paketić pojedinačno zamota, a paket zamotanih guma za žvakanje stroj omota papirnatom ambalažom.

POVIJEST ŽVAKAĆIH GUMA

Istraživanja pokazuju da su i ljudi mlađeg kamenog doba poznavali gume za žvakanje i da su žvakali brezinu smolu prije više od 5000 godina. To su činili stoga što brezina smola sadrži karbolnu kiselinu koja je snažan antiseptik i koja pomaže protiv upala desni.

Mastic_smola_Stari Grci su žvakali smolu sredozemnog grma Mastike. Mastika se nalazi u kori stabla mastike koje raste na Mediteranu, najviše u Grčkoj i Turskoj. Grkinje su žvakale gumu mastike kako bi očistile zube i osvježile dah.

Maje su žvakali ekstrakt zimzelenog drveta Sapodille. Indijanci u Novoj Engleskoj američke su doseljenike naučili kako utažiti žeđ žvakanjem smole slične gumi, koja se stvara na deblu smreke ako joj prerežemo koru.

Na početku 19. stoljeća, na istoku SAD-a počele su se prodavati velike količine gumaste smole što je označilo početak prve komercijalne gume za žvakanje.

Oslađen parafinski vosak je oko 1850. godine postao prihvatljiva alternativa i svojom popularnošću polako zamijenio smrekovu smolu. John B. Curtis na sjeverozapadu Sjedinjenih Država proizvodi prvo pakiranje žvakaćih guma. Nazvao ih je: "The State of Maine Pure Spruce Gum". Dvadesetak godina kasnije, patentiran je i stroj za njihovu proizvodnju, jer su se do tada žvakaće gume proizvodile isključivo ručno. Prvi automati za kupnju žvakaćih guma postavljeni su na postajama njujorške podzemne željeznice još davne 1888. Radilo se o popularnim kuglama koje su se u istom obliku zadržale i do danas.

Suvremene gume za žvakanje razvile su se iz guma za žvakanje s osnovom soka drveta Sapodilla, koje su se u SAD-u pojavili oko 1860. godine.

Zbog sve veće popularnosti proizvoda za žvakanje, potražnja za sokom drveta Sapodilla brzo je porasla. Dobavljači su ubrzo shvatili da zalihe soka ne mogu slijediti rastuću potražnju budući da je stablima potrebno od 4 do 8 godina odmora između dva oduzimanja lateksa. Kada stabla u Srednjoj Americi više nisu mogla pokrivati potražnju za sirovinom, proizvođači su počeli upotrebljavati sintetičku osnovu za žvakaće gume. Alternativna mogućnost bio je i parafin, budući da je bez boje, mirisa i okusa i uz to ga se često nalazi u prirodi. Neki nisu bili zadovoljni rješenjem i tražili su bolje materijale. Tako je zubar iz Ohia, William F. Semple, u svom proizvodu od gume koji se upotrebljavao za vježbe čeljusti i simulaciju desni, upotrijebio kaučuk. Za svoj rad je 1869. godine dobio prvi patent za izradu guma za žvakanje.