2014-12-22 11:59:01
Escape Dead Island
 U poslu gaming novinara postoji jedno stvarno teško vrijeme koje se dogodilo sigurno svakome iz struke – neka igra je već duže vrijeme vani, na ocjene ste već sigurno bacili oko, a onda, s nešto zakašnjenja, putem službenih kanala ta igra stigne i vama. Što sad, za Boga miloga? Kako sačuvati hladnu glavu i objektivnost kad već otprilike znaš da je igra takva i takva? Kako doživjeti igru bez da nečije tuđe stajalište utječe na tvoje?
Ova situacija dogodila se meni s igrom čiju recenziju sada pišem – već sam odustao od toga da će ekipa iza Escape Dead Islanda svoj proizvod poslati u malu Hrvatsku, a onda je iznenada, potpuno nenajavljeno, ipak stigla. Hebem ti sve živo i mrtvo i nemrtvo – bila je moja prva reakcija, jer, prema ocjenama na koje sam bacio oko, Escape Dead Island se činio kao potpuni promašaj koji sada ja, duša od čovjeka koja nikad nikome nije ništa skrivila, moram odigrati i stručno opisati.
Na moju sreću Escape Dead Island meni je odlučio pokazati svoje drugo lice te me često ugodno iznenadio do te mjere da sam se po završetku igre priupitao – ma je li moguće da se ekipa s velikih gaming portala uopće nije ni potrudila završiti igru? Glavni lik je Cliff Calo, student, sportaš i razmaženi bogatunko koji predvodi ovu grupicu (njih troje sveukupno) kako bi impresionirao svoga oca, inače medijskog mogula. U svojoj potrazi za pričom Calo i društvo veoma brzo upadaju u probleme sa zombijima, no to je samo klišejizirani početak svake priče o nemrtvima od kakve se Escape Dead Island postupno odmiče i evoluira.
Evolucija nažalost nije napravljena po pitanju likova pa su sve živuće osobe koje Cliff Calo susreće po Narapeli jako loše okarakterizirane te vam često može učiniti da je jednaka količina truda uložena u stvaranje karaktera bitnih sporednih likova i zombija koje morate nacijepati.
No, začudo, ovo je jedan od rijetkih primjera gdje loše napisani likovi nisu oštetili dobro napisanu priču. Bez da vam previše toga pokvarim, reći ću samo da stvari definitivno nisu onakve kakvima se isprva čine, kako važnih preokreta ima na svakom uglu, kako se san, java i osjećaj transcendentalnog konstantno prelijevaju i miješaju jedan u drugog te kako igrač nikada nema čvrst oslonac o neke konstante u priči, budući da nikada ne može razaznati što je od svega prikazanoga stvarno, a što nije. Sam kraj objašnjava mnogo toga, a u isto vrijeme ostavlja novi set upitnika iznad glave kao u svakoj dobroj priči iz ranije spomenutih serijala o paranormalnom.
|