Zaista je teško reći, no ono čega se definitivno sjećam jest da sam, kao i većina Biowareovih fanova, bio zadovoljan što ovaj studio unatoč tadašnjem uspjehu Mass Effecta ipak nije zaboravio raditi klasične RPG-ove. Pola desetljeća kasnije i jedan mlaki nastavak nakon Dragon Age: Originsa, stigosmo do trećeg po redu doba zmajeva. Je li se što promijenilo i jesu li se momci i djevojke iz Biowarea uspjeli iskupiti za Dragon Age II koji poklonicima jedinice baš i nije sjeo?

Pa... na neki način možemo reći da jesu. Na drugi su pak način nastavili svoju politiku proizvodnje igara za sve masovniju publiku. Dragon Age: Inquisition će tako sjesti većem broju igrača negoli je to bio slučaj s njegovim prethodnikom, a pogotovo originalom; no također bi mogao razočarati dobar dio onih koji „pravi“ nastavak čekaju još od 2009. O čemu ja tu baljezgam? Pa, recimo o tome da naš Duje na ovu igru vjerojatno zlovoljno frkće nosom, s obzirom da je još 2011. zamjerio Biowareu na pojednostavljivanju formule prvog Dragon Agea u svojoj recenziji dvojke. A ako je jedinica po kompleksnosti igraćih mehanika bila skup logaritamskih operacija, a dvojka korjenovanje, Inquisition bih uglavnom opisao kao zbrajanje jednoznamenkastih brojeva.

Prva žrtva ovog pojednostavljivanja koju sam uočio jesu same taktičke postavke vaše družine koje su vam na raspolaganju u borbi. Sjećate se kako ste u prvom Dragon Ageu praktički mogli unaprijed isplanirati ponašanje vaših boraca u sukobima, od razine agresivnosti preko točnih trenutaka kada posebnu za healing čarolijama pa do prioritetnih meta? Iako je dvojka nešto pojednostavila ovu mehaniku, ona je i dalje bila prisutna. E pa, u Inquisitionu je tzv. „izbornik ponašanja“ u usporedbi s prve dvije igre daleko ograničeniji.