Najvažnija lekcija koju je Ubisoft izvukao iz originalnog Watch Dogsa bila je ta da je hakiranje u igri najzanimljivije kad prouzroči kaos. Nikoga ne zanimaju moral ni etika u toj priči kad imate opciju da semafore prebacite u disko mod. Watch Dogs 2 stoga je dizajniran kao zabavni park za Marcusa Hollowayja, agilnog hipster geeka koji je upravo onaj tip iz uvoda. Glavni cilj mu je biti zapažen, tj. pridobiti što više fanova za svoju aktivističku grupu DedSec, jer na taj način može otključati nove hakerske tehnike, skripte ili što već – uzaludno je tražiti logiku u toj ideji.

Nezreli dio, takozvano glupiranje da bi se bilo „kul“, u Watch Dogsu 2 složeno je baš na tom temelju. DedSec kao aktivistička grupa skuplja fanove kako bi imala više pristupa informacijama, radi dakle za dobrobit svoje publike koja vama daje zeleno svjetlo da se ponašate kao terorist, idiot i iznad zakona. Drugim riječima, vi istovremeno radite u interesu ljudi i na njihovu štetu. Takva kontradikcija nipošto ne pomaže shvaćanju priče čija tema i nije tako bezazlena jer se dotiče aktualnih pitanja privatnosti u eri digitalnog života.