Za one koji se zadnjih godinu dana proveli pod kamenom, radi se o Ubisoftovom pokušaju da nam prikažu kako bi izgledao srednjovjekovni rat kojega nam povijest nikada nije pružila – onaj između viteza, vikinga i samuraja; svih njih zgodno smještenih u obližnjem susjedstvu. Kada jedan od njih počne gaziti po tuđem dvorištu dolazimo do te borbe koja je ujedno i For Honorov glavni adut – u svojevrsnom kamen-škare-papir sustavu birate poziciju oružja i napada kako bi obranili nadolazeće udarce ili zaobišli tuđu obranu.

Cijeli je taj pristup donekle autentičan, a svaki zamah sa sobom nosi i osjetnu težinu s fokusom na preciznost i snagu. Slijepo mahanje neće vas dovesti dalje od vlastitog groba jer osim stamine treba paziti i na još dosta drugih stvari. Sve to zbrojeno od priličnog jednostavnog, možda čak i banalnog sustava donosi neopipljivu dubinu sukoba u kojoj napetosti ni najmanje ne fali. Samim time okršaji često prelaze u psihološko nadmudrivanje, a ponekad nalikuju i natjecanju kipova oko toga tko će prvi trepnuti. Što je itekako zanimljivo u multiplayeru. Bez sarkazma. Najozbiljnije.

Kao naslov koji se prvenstveno hvali svojim multiplayerom, neki su izgleda još uvijek iznenađeni da se For Honor okušao u izradi kampanje za jednog igrača, i to one s “pričom”. Iako je obećano da neće biti nataknuta na ovo prvenstveno multiplayer iskustvo, ta tvrdnja nigdje ne spominje da će se raditi i o dobroj priči, što je ujedno i razlog zašto sam ranije iskoristio navodnike.