Simon McBurney:

“Okruženi smo fikcijom više negoli u bilo koje drugo doba u povijesti ili prapovijesti. Svaku ‘činjenicu’ može se osporiti, svaka anegdota može se predstavljati kao ‘istina’. Jedan poseban oblik fikcije cijelo nas vrijeme okružuje. Onaj koji nas želi podijeliti. Odvući nas od istine. I jedne od drugih. Reći nam da smo odvojeni. Narodi od naroda. Žene od muškaraca. Ljudi od prirode”, ustvrdio je.

McBurney smatra kako je ovo doba podjela ujedno u vrijeme golemih kretanja – “više negoli u bilo koje drugo doba u povijesti, ljudi su u pokretu; često bježe, hodaju, pa čak i plivaju, ako je nužno; migriraju po cijelom svijetu”, na što je odgovoreno zatvaranjem granica, građenjem zidova, izbacivanjem, izolacijom.

“Živimo u tiranskom svjetskom poretku, u kojem je ravnodušnost jedina valuta a nada zabranjena roba. Dio je te tiranije i kontrola nad ne samo prostorom nego i vremenom. Vrijeme u kojem živimo zanemaruje sadašnjost. Koncentrira se na nedavnu prošlost i blisku budućnost”, napomenuo je.

McBurney smatra kako kazalište funkcionira kao utočište u kojemu se ljudi okupljaju i istog trena oblikuju zajednice. “Budući da kazalište postoji samo u sadašnjosti, ono osporava ovaj katastrofalni pogled na vrijeme. Sadašnji trenutak uvijek je tema kazališta. Njegova se značenja konstruiraju zajedničkim činom izvođača i publike. Ne samo ovdje, nego i sada”, rekao je.

“Neće nas zaustaviti. Svake ćemo se večeri ponovno pojaviti. Svake će se noći glumci i gledatelji ponovno okupiti, i ista će se drama opet odigrati. Jer kao što je pisac John Berger rekao: “Duboko u naravi kazališta leži osjećaj ritualnog povratka,” a upravo je zato ono oduvijek umjetnost obespravljenih – a u ovom razlomljenom svijetu, to smo svi mi”, istaknuo je.

“Gdje god postoje izvođači i publike izvodit će se priče koje se ne mogu ispričati nigdje drugdje, bilo da se radi o operama i kazalištima velikih gradova ili kampovima migranata i izbjeglica u sjevernoj Libiji i diljem svijeta. Uvijek ćemo biti neraskidivo povezani, zajednički, tim izvedbama”, zaključio je.

Rene Medvešek je u svojoj poruci ustvrdio kako s jedne strane, ne bih htio samo prigodničarski slaviti značaj dramske umjetnosti i dugu bremenitu povijest kazališta, da se ne osvrnem i na poteškoće s kojima se kazalište u nas mora nositi, no pita se je li ovo pravi trenutak za otvaranje svih onih pitanja koja su se s vremenom nagomilala a koja je, razmišljajući o našem društvu, teško zaobići.

“No, nakon niza dvojbi, čini mi se da je danas ipak najvažnije podijeliti s vama svoju privrženost kazalištu i naglasiti kako, usprkos svim preprekama koje otežavaju suvislo funkcioniranje naših umjetničkih i inih javnih ustanova, od kojih bismo neke već mogli zaštititi kao nematerijalno nekulturno dobro, ja kazalište volim i kako vjerujem da su kazališne daske još uvijek jedna nepotopiva splav na kojoj možemo preživjeti ovu poplavu beznađa koje se naizgled zavukla u gotovo svaki kutak javnog nam života”, napomenuo je.

Medvešek smatra kako “kazališna kutija, zahvaljujući svojoj dubinskoj perspektivi mašte, i u ovim sipljivim vremenima opstaje kao nedodirljivi kutak nade, kao tajanstvena crna rupa ovog našeg svenemira koja je u stanju probaviti sav čemer svakodnevice i svježim daškom nadahnute glumačke igre uvijek iznova oplemeniti naš bitak”.

“Kazalište to može, jer ono ne postoji samo zato da zrcali i promišlja stvarnost, već i zato da ju, poigravajući se njome, otkupljuje i svima nama vraća vjeru u zajedništvo i konačnu nadmoć duha, iskrenosti i igre”, rekao je, dodavši da je upravo zato kazalište neizmjerno važno.

Poručio je kako je kazalište je, a s njime i kultura u cjelini, temeljni kamen kada je riječ o smislu kolektivne gradnje”.

“Baveći se kazalištem i kulturom, možemo graditi, ali možemo i razarati društvo – odgovornost za izbor ostaje na nama. Kazalište je važno. I zato – ne samo ovo naše – svako društvo svoje kazalište mora čuvati kao oko u glavi – jer ono to doista i jest”, dodao je.