Izlazak svake od ovih igara pomalo nameće pitanje je li Persona 5 donekle postala žrtva vlastite slave. Jesu li ove raznolike interpretacije tek puki pokušaj izvlačenja posljednje kapi vrijednosti jedne od boljih RPG igara posljednjeg desetljeća? Tactica svakako donosi neke dobre ideje, ali nisam siguran da su one toliko dobre da će vas zaraziti željom za još Persona 5 spin-off igara. 

Persona 5 Tactica funkcionira kao nekakva sporedna misija Persone 5 i vremenski je smještena neposredno prije kraja te igre. Donekle pretpostavlja da ste zaigrali Personu 5 i ne troši vrijeme na predstavljanje bitnih elemenata priče i koncepata iz te igre. Iako je to donekle super ako niste zaigrali Personu 5 jer ovdje nema spoilera za tu igru, istovremeno je moguće kako ćete imati sto upitnika nad glavom kad god netko spomene titularne Persone, V Room, palače, metaverse i kojekakve druge pojmove. Unatoč tome, priču je relativno lako popratiti jer je izuzetno pojednostavljena u odnosu na Personu 5 što se očituje i u igrinom chibi grafičkom stilu. U suštini, glavni junaci igre, Phantom Thieves, nailaze na misteriozni portal koji ih transportira u fantastičan svijet koji funkcionira pod opresivnim režimom nekolicine egotističnih vladara. Tamo udružuju snage s pobunjeničkim snagama i novim likovima kako bi otkrili svrhu i podrijetlo svijeta u kojem se nalaze te ga oslobodili tiranije.

Važno je napomenuti da Tactica ne stavlja naglasak na međusobne odnose poznatih Persona likova. Umjesto toga, novi likovi Erina i Toshiro postaju narativne zvijezde i emotivni fokus priče, elegantno se uklapajući u raznoliku postavu Phantom Thievesa. 

Iako sam navikao na sporiji tempo priče Persona igara, mogu reći kako je Tactica na momente bila bolno spora i nezanimljiva u usporedbi s Personom 5. Čitava priča je predstavljena kombinacijom prekrasnih animiranih filmića i dijaloga među likovima, bilo da je on praćen glasovnom glumom ili ne. No, dijalozi bez glasovne glume često traju predugo, često su nezanimljivi, i igra često nudi isprazne opcije dijaloga koje ne utječu na odnose likova ili priču.

Igra u svojih 20-tak sati svakako nudi relativno intrigantan misterij i udara jako na emocije u svojoj završnici, ali put do tamo je dug i popločan često beskorisnim dijalogom. Sve u svemu, ostao sam s dojmom da igram taktičku igru s osobito šarmantnim Persona stilom, umjesto da doživljavam neko posebno bitno poglavlje u priči ovih likova koje ne bih smio propustiti. Tacticu je najbolje opisati kao stratešku igru na poteze, sličnu Fire Emblemu ili Mario + Rabbids. Svaki se lik može kretati određenu udaljenost i napasti neprijatelje unutar svog dosega. Nakon što igrač završi sve dostupne radnje sa svim likovima, protivnik odrađuje isto i tako naizmjenice sve dok netko ne bude poražen – bilo izvršenjem specifičnih ciljeva u misiji, bilo gubitkom svih likova. Nisam igru usporedio s XCOM-om jer je Tactica u pogledu taktiziranja donekle pojednostavljena. Nema tu kompleksnih stvari poput sustava morala za likove, uništivog okoliša i sličnog, ali to ne znači kako borba nije taktična ili zabavna. Najveća snaga Tactice su definitivno prepoznatljivi Persona elementi koji donose dašak svježine u za žanr specifične elemente gameplaya. U svaku borbu je moguće povesti tri lika, a svaki ima pristup sebi specifičnoj Personi koju koristi za napadanje. Svakog lika je moguće opremiti i jednom sekundarnom Personom (njih oko 200) koje se skupljaju u tijeku igre. Persone i ovdje funkcioniraju kao svojevrsni Pokemoni te su podijeljene u različite elementalne tipove i njihovi napadi nanose razne statusne i elementalne efekte na koje protivnici mogu slabi. Likovi mogu koristiti i standardno naoružanje poput pištolja i pušaka jer je korištenje znatno moćnijih Persona ograničeno AP resursom za svakog lika. Veliki naglasak u borbi stavljen je na ispravno pozicioniranje i stajanje u zaklon koje ima potencijal u potpunosti negirati primljenu štetu. Osim toga, bacanje neprijatelja s visine može dovesti do toga da ga vaš drugi lik automatski napadne, a tu je i ogroman tripple threat napad sa svim likovima ako ih rasporedite po mapi u obliku trokuta. Čak je moguće osvojiti dodatne poteze ako se neprijatelja pogodi iznimno zadovoljavajućim “kritičnim” napadom, odnosno kad ga ulovite izvan zaklona napadom na koji je slab. Leveli u kojima se borbe odvijaju su uglavnom relativno kompaktni što uz sve gore navedeno rezultira poprilično dinamičnim, brzim i dosta zabavnim okršajima s protivnicima. Nažalost, tu igra pati od nedostatka raznovrsnosti u smislu da pred vas uglavnom baca obične neprijatelje s puškama bez ikakvih specijalnih sposobnosti. Igra u miks ubaci jednog novog protivnika po poglavlju što je presporo za nešto što traje 20 sati te rezultira da stvar postanu poprilično repetitivne u drugoj polovini. Srećom, boss borbe su fantastično odrađene pa se barem njima možete veseliti kako se igra primiče kraju. 

Progresija po pitanju likova je relativno zadovoljavajuća i napredak likova je zaista osjetan kako im nadograđujete osnovnu i sekundarne Persone. Doduše, dojma sam da igra žonglira s previše likova samo zato jer pod svaku cijenu želi uključiti čitavo društvo iz Persone 5. U skladu s tim, likovima definitivno nije dano dovoljno ljubavi pa neke od njih uopće nećete koristiti jer za to nema potrebe. Vještine im se međusobno ionako preklapaju, a činjenica da svakog možete opremiti bilo kojom Personom njihove zadane elementalne afinitete čini gotov suvišnim segmentom gameplaya.

Igra ima pet različitih postavki težine i svakako preporučam da ignorirate prve tri jer je igra na njima izuzetno lagana, a ionako pojednostavljeno taktiziranje s njima potpuno pada u vodu. Persona 5 bila je na sva zvona hvaljena zbog svog vizualnog identiteta, pa se i Tactica oslanja na gotovo identične crno-crvene, stilizirane vizuale. Svi ti elementi sučelja, animacije i slično i dalje izgledaju odlično iako se radi o totalnoj reciklaži. Ono čime se Tactica izdvaja je već spomenuti, takozvani chibi dizajn likova kojim su oni prikazani na simpatičan i pojednostavljen način, s velikim glavama i manjim tijelima. Bossovi i obični protivnici su iznimka, ali su i dalje do bola stilizirani i mogu reći odlično dizajnirani. U globalu, vizualni stil Tactice sam po sebi izgleda dobro i skladno se stapa sa prepoznatljivim Persona stilom, ali koliko će vam se svidjeti uvelike će ovisiti o vašem osobnom ukusu. 

Glasovna gluma je kvalitetom samo pola stepenice ispod Persone 5, što u biti znači kako je odlično odrađena – bilo da se radi o protagonistima ili antagonistima. Šteta je samo što veći dio dijaloga nije obuhvaćen glasovnom glumom, jer upravo ona podiže čak i slabiji scenarij i jednostavnu priču na značajno višu razinu od onih dijelova gdje likovi komuniciraju samo putem teksta. Slično je i s glazbom u smislu da je Tactica prožeta odličnim pjesmama u prepoznatljivom Persona stilu – bilo dok likovi ćaskaju u lokalnom kafiću, bilo u borbi ili animiranim filmićima. Ovo je jedan od onih soundtrackova gdje se pojedine pjesme itekako mogu naći i na pokojoj playlisti za slušati i izvan same igre.

Predvidljivo, igrin grafički stil znači i kako je ona super nezahtjevna ako ju zaigrate na PC-ju, a idealna je za igrati na Steam Decku. Osim toga, do bola je ispolirana i u svom vremenu s igrom nisam naišao na niti jedan jedini bug ili bilo kakve druge probleme tehničke prirode.