Odmah valja istaknuti da će Rise of the Ronin neizbježno biti uspoređivan s onom drugom PlayStation ekskluzivom o nindžama / samurajima, smještenoj u feudalnom Japanu. Iako se radi o fundamentalno drugačijim igrama, jasno je da se Team Ninja ugledao na Ghost of Tsushimu, osobito ga uzevši kao model za približavanje igre manje zahtjevnoj publici koja inače ne uživa u izazovnim soulslike iskustvima. Jedna od pozitivnih posljedica tog novog smjera je igrina priča. Neću reći da je vrhunska ili revolucionarna, ali je prezentirana u klasičnom, razumljivom formatu koji se odmiče od kriptičnog minimalizma Team Ninja soulslike naslova. Štoviše, sve je ukorijenjeno u nekoj relativno bliskoj interpretaciji povijesti i posljednjih dana Tokugawa šogunata, kada strane sile počinju snažno utjecati na japansku politiku, kulturu i običaje. 

U tom turbulentnom razdoblju igrač utjelovljuje jednog člana dvojca Veiled Edge ratnika – iznimno vještih ubojica koji su cijeli svoj život proveli trenirajući i izvršavajući razne misije, međusobno se nadopunjujući. Zgodna stvar je da igrač kroz relativno detaljan kreator likova kreira oba člana tima, a nedugo nakon početka igre bira s kojim će igrati, a kojeg će delegirati kao potporu. Nakon kratkog uvoda, igrač se vrlo brzo nalazi usred sukoba između dvije političke frakcije. Jedna frakcija teži pojačanju zapadnjačkog utjecaja na Japan, što nosi sa sobom opasnost od gubitka japanskog identiteta, dok druga frakcija želi odoljeti tom pritisku, riskirajući time potpunu izolaciju zemlje. Priča je u tom smislu zapravo poprilično ambiciozna i relativno uspješna u prikazu određenih nijansi feudalnog Japana i političkih previranja tog doba. Ne soli pamet oko toga tko je u pravu i igraču kroz frakcijske misije i dijalog dopušta da donekle utječe na konačni rasplet priče. Ipak, tu ne očekujte neka luda grananja zapleta i dramatična odstupanja između različitih izbora. Iako neke vaše odluke na prvi pogled djeluju kao da bi mogle imati značajne posljedice, na kraju se ispostavi da njihov utjecaj nije toliko bitan, što predstavlja propuštenu priliku da se igra razvije u nešto znatno dublje i kompleksnije. Dojam dodatno srozava činjenica da protagonist nema nikakvu osobnosti i potpuno je nijem. Postoje trenuci kada je igraču omogućeno biranje odgovora, ali interakcije s ostalim likovima uglavnom se svode na njihove monologe, dok vaš lik mutavo kima glavom. Šteta, s obzirom na to da su sporednih likovi relativno raznoliki, a posebno se ističu Ryoma Sakamoto i gejša Taka jer ne padaju u stereotipe o časti i stoicizmu od kojih pati većina samurajskih likova. Igra ih efektivno koristi i izvan priče u smislu da je s njima kroz misije, dijalog i poklone moguće poboljšati odnos, a svaka razina afiniteta donosi određene nagrade i osjetne bonuse, a čak i mogućnost romantičnog odnosa. Sustav je pomalo nekonzistentan u odnosu na glavnu priču, ali i dalje dobrodošao sloj gameplaya gdje su interakcije s likovima u konačnici potencijalno vrlo isplative. Dizajn levela nikada nije bio jača strana Team Ninje, no mogu reći kako su u Roninu stvari ipak malo bolje nego u njihovim prethodnim naslovima. Otvoreni svijet je sačinjen od tri velike, zasebne regije od kojih je svaka sačinjena od jednog velikog grada i okolnih područja. Iako je sve to skupa grafički jedno tri koplja ispod Ghost of Tsushime i jednako toliko iza Sekira po pitanju stila, regije su dobro realizirane i poprilično guste detaljima. Gradovi izgledaju vrlo autentično i imaju prepoznatljive građevine, a priroda često zna zabljesnuti nekom lijepom vizurom. Svaka od tri regije podijeljena je u mnoštvo manjih regija od kojih svaka ima svoj bond level, ali i frakcijsku pripadnost. Bond level ovisi o tome koliko ste pomogli lokalnom stanovništvu izvršavajući razne misije i oslobađajući baze i sela koje su preuzeli banditi. Tu Ronin doduše traži da pomalo suspregnete nevjericu za razliku od Ghost of Tsushime koji je imao poprilično dobar razlog zašto je svaki kamp nakrcan neprijateljima. Od aktivnosti tu su glavne misije koje guraju narativ i čitava hrpa sporednih misija i aktivnosti za odraditi u svakoj od regija. Neke od njih su poprilično zanimljive, naročito kad su vezane uz prominentne sporedne likove dok su ostale više-manje klasične aktivnosti igara ovog tipa. Većina ih se u konačnici svodi na oslobađanje baza odnosno borbu, uz pokoji izuzetak poput traženja mačaka i opreme, glider izazova, gađanja meta i slično. Igra tu zapravo pati od tipičnog Ubisoft sindroma gdje po mapi lovite ikonice i gdje nema nekog prostora za dinamično istraživanje.