Osim ovih lokacija, koje su poznate svakom ljubitelju originala, ova regija ponudila mi je i ogroman niz sporednog sadržaja kojeg sam mogao odraditi. Od ubisoftovskog aktiviranja tornjeva koje mi je otkrivalo zanimljive stvari u okolici, do izvora životnog potoka gdje sam skupljanjem informacija saznavao više o regiji ili raznih svetišta s kojima sam si olakšao borbe sa prizivanim čudovištima. Pa onda borbe sa posebnim neprijateljima koje sam morao poraziti u određenom vremenskom roku ili s određenim uvjetima. Lokacije sa skrivenim blagom. Potraga za Protoleric dijelovima i čitav niz podmisija vezanih uz ovu akciju. Aktiviranje Chocobo stanica za brzo putovanje. Mogstool kuće gdje treba ganjati Moogleove… Tolika količina sadržaja! Svaki od posjećenih gradova i naselja uz to bi nakon prelaska glavne priče otvorio određen dio dodatnih sporednih misija. I sve navedene misije, kao i prije spomenute aktivnosti po regiji su bile tu da me povežu više s likovima, običajima te samom regijom. I sad kada sam vam ispričao sve ovo oko Grasslanda, vrijeme je da otkrijem da je isti samo jedna od regija koje ćete posjetiti u ovoj igri. I što je najluđe – sigurno nije najveća! Nakon ove spoznaje, shvatio sam da ne mogu potrošiti svo vrijeme svijeta na sporedne misije, pogotovo kada mi je na ramenima breme recenziranja. Vjerojatno bi moj prelazak igre u tom slučaju debelo preskočio iznos od 65 sati koliko sam na kraju potrošio prije dolaska do odjavne špice. U čitavom procesu putovanja velikim krajolicima pomogli su mi naravno i moju kljunati prijatelji. U svakoj od regija potrebno je otključati korištenje Chocoboa kroz mini-igru lovljenja istih, a jednom kada to odradite, jednim pritiskom tipke ih uvijek možete dozvati u toj regiji. Posebno je zanimljiva različitost regionalnih Chocoboa. U već spomenutom Grasslandu jahao sam običnog žutog Chocoboa, no već u sljedećoj regiji dobio sam na upravljanje sivu jedinku koja se može penjati po stijenama, Tu su i verzije koje se brže kreću po vodi, mogu duže letjeti zrakom ili koristiti specijalne gljive za skakanje s jednog dijela šume na drugi… Osim toga, recimo da ćete imati priliku upravljati i drugim prijevoznim sredstvima, bez da vam otkrivam potencijalna iznenađenja. Tijekom istraživanja navedenih regija znao sam s vremena na vrijeme sresti razna čudovišta koja se slobodno kreću po mapi. Ništa pretjerano često da postane naporno, čak bih rekao da su ista znala biti osvježenje između otkrivanja regije. I tu ponovno dolazimo do segmenta koji se poboljšao na više razina, a to je sama borba. Final Fantasy 7 Remake već je imao odličnu kombinaciju borbe u stvarnom vremenu i izdavanje komandi na usporenom zaslonu, no Rebirth je to dignuo na potpuno novi level. 

Kao i u Remakeu, sve jače napade, magije i predmete mogao sam aktivirati samo trošenjem ATB mjerača. Istog sam punio korištenjem običnih napada te izbjegavanjem ili blokiranjem protivničkih napada. U odnosu na Remake različite su dvije potpuno nove Synergy mehanike. Synergy Skill je prva novopridošla mogućnost koja je dosta esencijalna u igri, a aktivira se držanjem tipke za blokiranje te kombinacijom jedne od četiri glavne tipke. 

Neki od Synergy skillova su defenzivni, npr. Aerith može pozvati nekoga od kolega da ju brani dok ona izvodi magični napad. S druge strane, primjer ofenzivnog napada bio bi Cloudovo odbijanje Barretovih metaka prema neprijateljima. Ovi ofenzivni i defenzivni napadi primarno igraju veliku ulogu u borbama zbog brzog punjenja ATB mjerača. Tako da me igra na neki način tjerala da u velikim boss borbama što više koristim Synergy skillove kako bi mogao izvesti neki magični napad, izliječiti jednog od likova ili izvesti ogromni fizički napad uz pomoć ATB-a.

Druga novotarija naziva se Synergy Ability i nudi nam prilično razorne napade dva lika na bojištu. Svaka kombinacija likova ima svoje unikatne zajedničke napade koji, osim što donose ogromnu štetu, izgledaju spektakularno. Na primjer, Barret može uzeti Reda XIII i ispaliti ga prema protivniku, dok Cloud i Sephiroth mogu izvesti brutalnu simfoniju uz zvuk oštrica mačeva. Osim toga, aktiviranjem Synergy Abilityja dobit ćete i razna privremena pojačanja, poput besplatnog korištenja magije, tri komada ATB mjerača ili značajnog povećanja limit levela. I ova novost uvedena je s jasnim ciljem, a to je što češća izmjena boraca tijekom borbe. Za aktiviranje Synergy Abilityja morate prethodno izvesti barem par jakih napada s ta dva lika. Svi ti napadi nisu dostupni od samog početka, nego ih je potrebno otvoriti kroz Folio sustav koji neodoljivo podsjeća na Sphere Grid iz Final Fantasy X. Rekao bih da su obje nove mehanike puni pogodak – prilično zabavni sustav borbe iz Remakea podigli su na potpuno novu razinu. Same borbe postale su dosta teže te zahtijevaju značajno više promišljanja i taktičkog postavljanja prije bilo kakve veće boss bitke. Iskreno, sada me najviše zanima što će developeri učiniti s trećim dijelom – valjda nisu sve ideje ispucali ovime! U odnosu na Remake koji nam je ponudio borbu s Cloudom, Tifom, Aerith i Barretom, Rebirth donosi dodatna tri člana tima. S Yuffie smo već imali priliku zaigrati u DLC-u INTERmission, no Red XIII i Cait Sith su potpuno novi likovi u obnovljenom izdanju. Naš crveni krznati prijatelj dosta je mobilan te također prilično vješt s magijom. S Cait Sithom sam koristio dosta neobičnu kombinaciju borbe s Mogleom kojeg možete prizvati ili se odvojiti od njega bilo kada tijekom borbe, a i dobar dio specijalnih napada oslanja se na sustav sreće. Tako da bacanjem kocke možete oduzeti malu količinu energije ili učiniti jedan od razornijih napada. Kroz igru se pojavljuju i preostala dva člana originalne postave, Cid i Vincent, iako ne u igrivom formatu. Što je vjerojatno znak da ih čuvaju za treći dio, a možda čak i za neko proširenje. Kad smo već načeli likove, vrijedi spomenuti da je Rebirth odradio stvarno odličan posao u dodatnom promoviranju istih. Svaki od likova dobio je barem jedan segment u glavnoj priči koji je značajno produbio njihove unutarnje motive, nagone i želje. Bilo da pričamo o Barretovom posjetu rodnom gradu i borbi s unutarnjim demonima oko prodaje vlastitog naroda ili Red XIII-ovom otkrivanju istine o svome ocu. Dosta je tu teških tema koje su možda i bile spomenute u originalnoj igri, no ovdje su dobile toliko fokusa, dobre glume i kvalitetnog dijaloga da se čini kao da te dijelove čujemo prvi put. Što se tiče glavne priče, ista kreće dosta lagano, nudeći igraču da se uživi u otvoreni svijet. No kako se približavamo kraju, radnja postaje sve konciznija te nabijena sadržajem. Jednako kao i u originalu, krenut ćemo praćenjem ljudi u crnim togama u nadi da će nas isti dovesti do Sephirotha, usput se sukobljavajući sa Shinrinim djelatnicima i borbom za okoliš. U odnosu na originalnu igru iz 90-ih, Rebirth do zadnjih par sati dosta vjerno prati tijek originala uz neznatne izmjene, no sami završetak ponovno je odlučio promiješati karte i ubaciti par novih iz dodatnog špila. I naravno, ponovno me uspio ostaviti s više pitanja nego odgovora, iako sam prešao original više puta nego mi je ugodno priznati. I upravo to smatram jednom od većih pobjeda Square Enixa – ostavili su fanove u neizvjesnosti te spekulirajući gdje će priča ići dalje, identično kao i poslije Remakea. 

Tijekom prelaska priče shvatio sam da me najviše iznenadilo ubacivanje novih mehanika, gameplay elemenata i dodataka u kasnijem stadiju priče. Obično sam naučio da me većina igara upozna s glavnim elementima gameplaya u prvoj polovici igre. No, to nije slučaj s Rebirthom. Čak i u zadnjem poglavlju ove igre dobio sam totalno novi puzzle gameplay koji apsolutno nisam očekivao. Ova avantura generalno pršti sadržajem i možda najveći pokazatelj toga su mini-igre. Istih u igri sigurno ima barem 20-ak. I ne mislim 20 izvedbi na istu temu, nego potpuno unikatnih iskustava. Pričamo o igri utrkivanja s Chocoboima, koja ima razne kup izvedbe te unaprjeđivanje naših pernatih prijatelja uz pomoć odjeće. Drugi primjer je sviranje klavira, gdje možete svirati Olivera, freestyle sebi za dušu, ili preuzeti izazov ritmičke igre u savršenom praćenju popularnih Final Fantasy nota. Tu je i strateška igra Fort Condor s postavljanjem trupa te obračunavanja s protivnikom u tipičnom papir-škare-kamen sustavu. Ili kopija Rocket Leaguea, no umjesto automobila loptu naganjate s Redom XIII. Borba na motoru. Spuštanje rudničkim kolicima. Skakanje s dupinom kroz obruče… Ne tjerajte me da dalje nabrajam, previše je toga! Vjerojatno najbolja mini-igra bez razmišljanja je Queens Blood, kartaška igra koju možete igrati s raznim likovima po svijetu. Cilj je skupiti više bodova od protivnika u tri trake postavljanjem karti koje donose bodove, s tim da se možete pomicati samo na mjesta koja otvorite sa svojom kartom. Ova mini-igra nakon par poglavlja postane toliko napredna da me iskreno ne bi čudilo da dobije zasebno izdanje, poput witcherovog Gwenta. Posebno je zabavna horor priča kao sporedna misija dok napredujete kroz rankove Queens Blooda. 

Vrijedi spomenuti i razvijanja odnosa s likovima, prenesen iz originala. Razgovorom s drugim likovima te odlaskom na sporedne misije možete poboljšati ili pogoršati svoj odnos s njima. Ovo nije samo zgodna stvar čisto sa strane, nego ćete u dva navrata tijekom glavne priče otići na spoj s jednim od njih. Na kraju to može završiti kao romantična priča s Tifom/Yuffie, dirljivi trenutak s Aerith ili urnebesne scene s Barretom/Red XIII.

Najveća zamjerka Rebirtha može pripisati izvođenju igre na PlayStation 5 konzoli. U startu imamo opcije Graphic sa stabilnih 30 fps-a te Performance koji vrti igru u 60 sličica po sekundi većinu vremena. Glavni problem s Performance modom čak i nisu povremena spuštanja na 50-ak sličica po sekundi koliko prilično muljave teksture. Trenutno bih, do nekog izlaska zakrpe, definitivno bih preporučio korištenje Graphic moda koji stvarno izgleda lijepo te se drži prilično stabilnih 30 sličica po sekundi. Pohvaliti treba priličnu raznovrsnost lokacija te odlično odrađene modele likova. Za režirane scene ne treba posebne pohvale ni pisati, ipak pričamo o Square Enixu, majstorima zanata. 

Još jedna od vrlina studija je i bogat repertoar vrhunskih skladatelja. No ponovno, količinom glazbenih nota su sami sebi zakomplicirali život i hvala im na tome. Već vidim sastanak između direktora i ekipe za glazbu. Direktor kaže: “Imamo oko 400 različitih scena, koliko ćemo različite glazbe napraviti na to?”, na što dobije odgovor audio ekipe glasi: “Yes.” Poznati tonovi obnovljeni i obogaćeni, totalno nove teme, nema čega nema! Oduševile su me suptilne stvari, na primjer svaka regija ima svoju glazbenu temu, no ta ista glazba dobiva dodatne instrumente i aranžmane što više sporednih stvari uradite u regiji. Naprosto, genijalno!

Kao što sam spomenuo, uz nezamjetan dio sporednih stvari koje sam odradio, skupio sam nekih 60-ak sati u igri prilikom prelaska. Vjerujem da se sa rješavanjem svega brojka penje u troznamenkasto polje, a uz hard mode koji se otključava prelaskom igre vjerujem da će ultimativni perfekcionisti na Rebirth potrošiti i 150-ak sati.