Mnogo je bitnije što Just Cause 2 dobro zna iskoristiti priliku stvorenu sinergijom vrhunske grafike i golemog terena – kad s tisuću metara visine ujašete u borbu čučeći na kabini putničkog mlažnjaka te raketama i granatama počistite vojnu bazu, “epsko” je pridjev koji se prirodno nameće.

Ovaj psihotični pješčanik možda nema profinjenosti i pljuje na naraciju, ali kuži šareno, zabavno i eksplozivno. Dizajnerski je Panau pravi trijumf: tu su moderni urbani centri sa staklenim tornjevima, vojne i civilne zračne luke, nebrojene vojarne i seoca u vrletima planinskog lanca na centru najvećeg otoka.

Užitak je nadlijetati Panau, iskakati padobranom i rješavati lokacije – što podrazumijeva rušenje objekata kao što su vodotornjevi, naftovodi, tornjevi s komunikacijskom opremom, spremnici s gorivom, statue narcisoidnog diktatora i mobilni propagandni centri – te pronalaženje skrivenih bodova za nadogradnju oružja i vozila.

Igra nudi samo pogled iz trećeg lica, što je posve prihvatljivo s obzirom na kakvoću modela i animacije likova i vozila. Kretanje je fluidno i djeluje uvjerljivo, a interakcija modela s okolinom besprijekorna. I konačno, uza svu tu ljepotu, tu su smjene doba dana i atmosferskih prilika. Tehnički ozbiljna, igra je inače neozbiljna u svemu ostalom.

Priča je debilna, stealth je nemoguća misija jer će protivnici reagirati jednako bez obzira na to pokušate li se u bazu uvući neopaženi ili uletite pucajući rakete helikopterom s kojeg visi sajlom prikačen kamion, ragdoll animacije su prenaglašene do te mjere da će neprijatelj često napraviti salto od pogotka u glavu, a svjetleći se meci koriste toliko da je dovoljno dodati “piju-piju” zvukove i imate Star Wars.