Najočitiji problem The Old Blooda je ustvari najmanji problem - to što su dvije priče na silu spojene uopće nije tako strašno. Pravi se problem krije u principu na koji su prezentirani, a to je akcija, akcija i još malo akcije. Drugi dio igre u kojem se borite protiv Helge von Shabbs je nešto zanimljiviji, jer predstavlja neke nove mehanike poput zombija, a i Helga je bolji antagonist. Možda je čak i mrvicu nepošteno nazvati ju „boljim“ likom od Jagera, jer mi se Jager jako svidio, ali pošto je njegovo poglavlje prvo, nemate priliku stvoriti sliku o njemu prije nego se suočite s njime. S druge strane o Helgi se naveliko priča i piše u Jagerovu poglavlju i to sve na najslađe načine pronalaženja tajnih odaja u kojima se kriju njeni dokumenti i pisma.

Ipak, učitao bih posljednju točku i zabavio se. Puno se dobroga krije u ovom malom izdanju koje se ipak ne može mjeriti sa punokrvnim Wolfensteinom. I to je, da se razumijemo, sasvim pošteno. The Old Blood je oduvijek trebao biti mali paket pun brojnih i velikih epoleta prethodnika pa je sasvim logično da su se u toj zdjeli neke epolete pogubile. Jednostavno ih je nepošteno uspoređivati, jer je The New Order bio toliko dubok, da kada smo bacili novčić u njega, ispunila nam se želja. Kada bismo to probali s The Old Bloodom, izgledali bismo samo kao luđaci koji gađaju zdjelu kovanicama.