2017-02-23 07:04:35

For Honor

Jedan sam od onih koji, kada ugledaju neki zanimljiv naslov, pokušavaju izbjegavati sve vezano za njega kako bi sama igra bila što zanimljivija kada dođe trenutak igranja. Upravo sam zato bio mrvicu razočaran kada sam prilikom toga shvatio da For Honor iza svoje borbe zapravo i ne krije mnogo više od onoga što je već prikazao prije izlaska. Ali, možda je to zapravo i bolje jer bi u protivnome dobili još tornjeva na koje se trebamo popeti.

Za one koji se zadnjih godinu dana proveli pod kamenom, radi se o Ubisoftovom pokušaju da nam prikažu kako bi izgledao srednjovjekovni rat kojega nam povijest nikada nije pružila – onaj između viteza, vikinga i samuraja; svih njih zgodno smještenih u obližnjem susjedstvu. Kada jedan od njih počne gaziti po tuđem dvorištu dolazimo do te borbe koja je ujedno i For Honorov glavni adut – u svojevrsnom kamen-škare-papir sustavu birate poziciju oružja i napada kako bi obranili nadolazeće udarce ili zaobišli tuđu obranu.

Cijeli je taj pristup donekle autentičan, a svaki zamah sa sobom nosi i osjetnu težinu s fokusom na preciznost i snagu. Slijepo mahanje neće vas dovesti dalje od vlastitog groba jer osim stamine treba paziti i na još dosta drugih stvari. Sve to zbrojeno od priličnog jednostavnog, možda čak i banalnog sustava donosi neopipljivu dubinu sukoba u kojoj napetosti ni najmanje ne fali. Samim time okršaji često prelaze u psihološko nadmudrivanje, a ponekad nalikuju i natjecanju kipova oko toga tko će prvi trepnuti. Što je itekako zanimljivo u multiplayeru. Bez sarkazma. Najozbiljnije.

Kao naslov koji se prvenstveno hvali svojim multiplayerom, neki su izgleda još uvijek iznenađeni da se For Honor okušao u izradi kampanje za jednog igrača, i to one s “pričom”. Iako je obećano da neće biti nataknuta na ovo prvenstveno multiplayer iskustvo, ta tvrdnja nigdje ne spominje da će se raditi i o dobroj priči, što je ujedno i razlog zašto sam ranije iskoristio navodnike.


Osnovna škola Slavka Kolara Hercegovac