Osnovna škola Slavka Kolara Hercegovac

Iako žive posvuda u svijetu, najviše su zastupljene na područjima umjerene klime u Europi i Sjevernoj Americi. Mnogo rjeđe ih nalazimo u tropskim kišnim šumama, koje su domovina mnogih vrsta kukaca. U osobito velikom broju nalazimo ih na površinama koje je čovjek već promijenio, kao na primjer u zapuštenim vrtovima, zaštićenim nasadima i neobrađenim površinama, gdje ima mnogo kopriva i ostalog samoniklog bilja. Jer ondje u izobilju ima biljnih uši koje su bubamarama glavna hrana. U Južnoj Africi postoje neke rijetke vrste bubamara koje su isključivo biljožderi. Tek prije kratkog vremena u Europi su osnovane farme za uzgoj bubamara kako bi se vrtlare potaknulo da umjesto kemijskih sredstva u borbi protiv nametnika koriste njih. Većina bubamara hrani se isključivo lisnim ušima. To su mali nezaštićeni kukci koji uništavaju vrtno bilje i voćke. Neke bubamare jedu i grinje crvenog pauka koji se također ubraja u štetnike. Lisne se uši kreću vrlo polagano i ne mogu se braniti tako da bubamarama nisu potrebne nikakve sposobnosti da ih ulove. Ličinke bubamara koje jedu mnogo više nego odrasli kukci katkad će pojesti i manje primjerke svoje vrste. Većina bubamara pari se u proljeće i ljeto. Ženka zatim polaže jaja 3-300 ovisno o vrsti na peteljke listova blizu kolonija biljnih uši. Ličinke božje ovčice izlaze iz jaja nakon 5-8 dana. Tijekom sljedećih 10-15 dana mogu pojesti 350-400 biljnih uši. Nakon toga se zakukulje tako da se krajem tijela pričvrste na list ili grančicu a stadij kukuljice traje nekoliko dana. Cjelokupni razvojni ciklus traje od 4-7 tjedana tako da se tijekom ljeta može razviti više generacija. Sedmopjega bubamara najčešća je vrsta bubamare u našim krajevima. Često prezimljuje na hladnim mjestima u kućama.

                IZVOR: http://hr.wikipedia.org/wiki/Bubamare