Osnovna škola Slavka Kolara Hercegovac

Nakon takve priče djecu može obuzeti panika, ponajprije stoga što im poručuje da se u odrasle ne mogu pouzdati. Pa tko će se onda brinuti o njima dok ne odrastu!? Drugi je razlog za paniku to što takve priče otkrivaju da odrasli zapravo i ne znaju kakva su djeca. Oni nemaju pojma o tome na koje sve načine djeca mogu biti zločesta. Ne zamjećuju kako ponekad mila dječica muče pomno odabranu žrtvu, udaraju je rukama i nogama, otimaju joj stvari, trgaju joj bilježnice, šaraju po knjigama i odjeći.



Odrasli su, katkad i iz puke lijenosti, skloni idealizirati djecu i diviti se njihovoj čistoći i nedužnosti. Lakše im je fantazirati o djeci nego se potruditi da ih upoznaju i zapitaju se što djeci doista treba i što ona očekuju od njih.

A djeca žele biti s odraslima koji shvaćaju što se događa u dječjem svijetu. Ne žele da ih idealiziraju nego da im pomognu, da naprave red, zaštite ih od onih par štemera i razbijača koji iskušavaju koliko daleko mogu ići u maltretiranju vršnjaka. Često i sam štemer želi da ga zaustave, da ga netko vidi, posveti mu više pažnje i pokuša mu pomoći da se zabavi i smiri na drugi način.

Umjesto pjevanja oda djeci, bolje je, upravo iz ljubavi prema njima, pokušati ući u njihov svijet i to ne samo zato da bismo se s njima igrali , nego da bismo razumjeli što im se događa.

Naše je idealiziranje malenih zapravo rezultat podcjenjivanja djece i nepriznavanje njihovih raznolikih mogućnosti. A djeca doista mogu svašta! Gotovo kao i odrasli. Mogu biti okrutna, mučiti druge vidljivim i nevidljivim udarcima, navesti ih da učine kakvu ludost. Isto tako, ona mogu i duboko patiti, a istodobno ulagati silnu energiju u skrivanje te patnje od odraslih. Znaju ona da se odrasli jako uzrujaju pred prizorom iz stvarnoga dječjeg života, jer ne vole kad im netko pomuti idiličnu sliku o sretnoj djeci, lijepu poput reklame.


Dječji je talent golem. Osobito su talentirana da nam isporučuju slike koje nam se sviđaju i pomno skrivaju od nas ono što ne želimo znati. Zato se odrasli toliko zaprepaste kad otkriju koliko su brojni primjeri teškog i dugotrajnog zlostavljanja među djecom.

Idealni svijet, u kojem bi djeca vladala, ne bi bio lijep kao san, već bi prije nalikovao noćnoj mori. Bio bi to svijet bez pravila i nadzora, u kojem, kao u svakoj džungli, jači nameću zakon sile. Djeca nepogrešivo prepoznaju da su školsko igralište, hodnici i učionica za vrijeme odmora upravo takvi prostori, slobodni od nadzora odraslih, zone u kojima školska pravila i zabrane ne vrijede.

Dok odrasli ne gledaju, sve je dopušteno! A tko bi odolio zabavi na račun slabijega? Ništa ljepše od maltretiranja nekoga za koga si siguran da ti ne može ili ne smije uzvratiti! Pogotovo kad znaš da te nitko neće otkucati i da nećeš snositi posljedice zbog takvog iživljavanja.

To ne znači da su djeca monstrumi. Naprotiv, znak je to koji nas podsjeća da su djeca ljudska bića, da su, baš kao i mi, sposobni i za dobra i za loša djela. Mogu, isto tako, 
biti i nasilnici i žrtve. Samo što djeca – žrtve pate mnogo više od nas, jer još nemaju sve one obrambene mehanizme kojima se mi štitimo od životnih neugodnosti.



Ma koliko često nam se čini da se djeca ljepše igraju bez nas i da im je draže da ih ostavimo same, ona nas trebaju. Djeca trebaju odrasle da ih, kad im to zatreba, štite, poučavaju, upućuju, pokažu kako se što radi i pomažu im. Ne da odlučuju umjesto njih, nego da zaštite i pravo slabijega da odlučuje. Djeca žele znati da su roditelji, odgojitelji ili učitelji uvijek negdje u blizini, da uz to imaju i realnu sliku o svijetu, da razumiju što se događa i znaju što im je činiti. Jedino se takvi, pouzdani, odrasli mogu doista brinuti o pravome, najdragocjenijem, blagu.

Maja Flego