Osnovna škola Slavka Kolara Hercegovac

            A što je s kozmetikom srca i duše?

            A tek vjenčanja. Vjenčanja u zraku, na oblacima, u zrakoplovu, pod slapovima, na skijama, vodi, pod vodom, pod ledom. Vjenčanice koje vrijede cijelo bogatstvo i torte s vatrometom. Najskuplja jela od plodova mora do bifteka od mesa najugroženijih životinja. Najbiraniji naresci, doresci, odresci. A kada se pogase svjetla blještavila i sjaja, već za nekoliko dana, tjedana ili eventualno mjeseci, brakorazvodna parnica.

            Kada se udavala moja baka, imala je vjenčanicu svoje mame (moje prabake), jednostavne cipele koje joj je kupila krsna kuma, buket cvijeća iz djedova vrta koji je donio kada su došli po baku prije polaska na vjenčanje.

            Vjenčanje je bilo skromno u crkvici sv. Stjepana Kralja. Veselilo se uz seoske tamburaše, domaću hranu i kolače. Cijeli život proveli su zajedno na malom seoskom imanju. Cijeli život zajedno su se ustajali u ranu zoru. I dok je djed obavljao teške poljske poslove, baka je hranila svinje, dojila krave, pekla kruh u krušnoj peći, otpremala u školu moju mamu i njenog brata. Zimi im uz svjetlost petrolejske lampe šivala odjeću od platna, plela čarape i kape, dok je djed pleo košare od vrbinog šiblja. Nije bilo trgovačkih centara u kojima možeš sve kupiti, a da je i bilo, nije bilo novca. I bili su zadovoljni i sretni.

            Pedeset godina, a to je pola stoljeća, proveli su zajednički život u ljubavi, razumijevanju, jedno drugomu bili oslonac i potpora u rješavanju svih problema i životnih nedaća, a onda je djed umro. Svake nedjelje sam s bakom odlazio na groblje. Uvijek mu je nosila kiticu cvijeća i palila svijeću. Poslije molitve, govorila mu: „Nemoj biti tužan, uskoro ćemo biti zajedno pa će nam ponovo biti lijepo. Budi strpljiv i čekaj me.“

            Dvije godine poslije djedove smrti, umrla je i moja draga baka. Na samrti, sa smiješkom na licu prošaputala je: „Dolazim ti Petre (tako je bilo ime mojemu djedu), nećeš više biti sam. Ponovo ćemo biti sretni, kao što smo uvijek bili.“

            Promatram moju simpatiju. U tamnoj kosi, nekoliko bijelih pramenova. Na kapcima očiju plavo sjenilo. Ruke joj njegovane, nokti dugi i premazani crvenim lakom. Ima lijep osmijeh. Duhovita je i pametna.

            Eh, kada bi još imala srce i dušu kao što ih je imala moja baka, odmah bih se njome oženio.

Josip Kralj, VIII. r