Osnovna škola Slavka Kolara Hercegovac

            Oslonjena na trešnjino glatko stablo promatram Srećkovo lice na koje je palo nekoliko bijelih latica trešnjina cvijeta. Smiješi se. Sigurno sanja nešto lijepo. Možda je u snu susreo majku ili oca, jer Srećko je posvojeno dijete. Njegovi udomitelji su ga posvojili iz doma za djecu bez roditelja još kada je imao nepune dvije godine. Majka ga je ostavila pred tim domom kada je još bio posve nejaka beba. Ima prezime svojih udomitelja i oni mu dadoše ime Srećko. Naravno, on to sve nije znao. I Srećko je zaista bio sretno dijete s najplemenitijim srcogramom na cijelome svijetu i još sam mu u petom razredu rekla da je srce od čovjeka. Željela sam biti kraljica njegova srca koje je svjetlilo kao betlehemsko svjetlo.

            A onda, kada smo već pošli u sedmi razred, ne znam tko i zašto mu je rekao da njegovi udomitelji nisu njegovi pravi roditelji. S njegovog vedrog lica nestao je osmijeh, u oči mu se nastanili sivi, kišni oblaci, ugasila se svjetlost u  njegovu srcu, prestao je igrati nogomet, u školi je popustio, na moja pitanja odgovarao je kratkim, nepovezanim rečenicama, a prije smo znali razgovarati satima i nikada nam nije bilo dosadno. Izgubi se sjaj njegova srcograma.

            Pomislila sam da je nesretno zaljubljen pa se i moj srcogram jako uznemirio. A onda, jednog predvečerja kada smo se šutke vozili na biciklima po našem omiljenom poljskom putu, reče: „Da mi ih je barem upoznati i samo jednom vidjeti.“

            „Koga?“

            „Mamu i tatu.“

            „Pa imaš predobru mamu i dobrog tatu“.

            „Znam, ali doznao sam da su me usvojili, nisu mi pravi roditelji.“

            Skoro sam pala s bicikla. Sišla sam, a i Srećko je stao. Nisam ga pitala od koga je to doznao. Bojala sam se dirati u njegovo tužno srce.

Promatram njegovo usnulo lice, a onda ga je sunce probudilo svojim poljupcima. Kada me ugledao, sjeo je, a zatim skočio hitro poput vjeverice, uhvatio me, podigao od zemlje i vrteći me u krug glasno ponavljao: „Upoznao sam ih! Sanjao sam ih!“ Jedva sam došla do daha kada me spustio na zemlju, a onda me nježno uhvatio za ruke i prošaputao: „Sanjao sam mamu i tatu. Pravu mamu i pravog tatu. Ukazali su mi se u snu. Mama mi je rekla da me vole i da su sretni što sam ja sretan, jer oni mi nikada ne bi mogli dati ono što mi daju moji sadašnji roditelji. Nemoj nas tražiti, jer mi živimo u velikoj bijedi i neimaštini. Posjećivat ćemo te u tvojim snovima i tako uvijek biti uz tebe, a snove ti nitko ne može uzeti.“

            Još uvijek me je držao za ruke, a zatim prislonio glavu na moje rame. Sunce se nasmijalo, trešnjini cvjetovi zapjevali. I naša su srca pjevala, dok se novorođeno proljeće radovalo srcogramu našeg prijateljstva i ljubavi.