Osnovna škola Slavka Kolara Hercegovac

Obiteljski život

Napoleon se prvi puta oženio 1796. godine Joséphinom de Beauharnais. Joséphine, Rosa Tascher de la Pagerie, rodila se na Martiniqueu gdje je njena obitelj imala plantažu šećera. Roditelji su je udali za Alexandra de Beauharnaisa. U braku su imali dvoje djece, no rastali su se zbog bračnih razmirica. Alexandar je u doba revolucije bio pogubljen na giljotini. Joséphine se udala za Napoleona uoči njegova prvog pohoda na Italiju.

Budući da Joséphine Napoleonu nije rodila dijete, on se 1809. razveo. Potom je 1810. oženio devetnaestogodišnju austrijsku nadvojvotkinju Mariju Lujzu, kći austrijskog cara Franje I.. Iako nije dobrovoljno ušla u ovaj brak, već sljedeće godine Marija Lujza rodila je Napoleonu sina, nasljednika prijestolja. Marija Lujza napustila je Napoleona 1814. kad je prognan na Elbu. Odlukom Bečkog kongresa dobila je vojvodine Parmu i Piacenzu kojima je vladala od 1816. godine. Marija Lujza sklopila je još dva braka i umrla 1847. godine.

Sin Napoleona I. i Marije Lujze dobio je ime Francois Charles Joseph Bonaparte. Kada je Napoleon abdicirao 1815. kao četverogodišnji dječak proglašen je za francuskog cara pod imenom Napoleon II. Bio je boležljivo dijete i živio je na dvoru u Schönbrunnu. Također je bio kralj Rima, vojvoda od Reichardsta i princ od Parme. Nadimak mu je bio Orlić (L’aiglon). Umro je 1832. godine u 21. godini života.

Početak vojne karijere r

Grad Toulon nije prihvaćao Francusku Republiku. Proglasio je Luja XVII. (sina Luja XVI.) kraljem i dopustio da u luku uđu engleski, talijanski i španjolski brodovi. Napoleon je sudjelovao u opsadi Toulona (1793.) i zamjenjivao je ranjenog generala. Istaknuo se kao zapovjednik topništva te je dobio čin brigadnog generala. Tada je imao 24 godine.

Potom je imenovan zapovjednikom francuske vojske u Italiji. U borbama protiv Austrijanaca porazio je čak četiri austrijska generala koji su u svakoj borbi bili brojčano nadmoćniji. Uz to su se Napoleonovi vojnici približili Beču na sto kilometara, što je prisililo Austrijance na potpisivanje mirovnog ugovora u Campoformiju (1797.). Napoleon je ukinuo Mletačku Republiku. Njen je teritorij predao Austriji u zamjenu za austrijski teritorij na području Belgije i vlast nad Milanom.

Prvi konzul [

Veliki protivnik Francuske bila je Velika Britanija. Stoga je Napoleon odlučio uništiti britansku trgovinu s Indijom osvajanjem Egipta i time gospodarski oslabiti Engleze. Godine 1798. došao je u Kairo. Porazio je Turke u bitci kod piramida i zavladao Egiptom. No, kod Abu Qira, u bitci na Nilu, francusku je flotu uništio britanski admiral Horatio Nelson. Napoleon je u Egipat doveo oko 150 znanstvenika koji su napravili zemljopisne karte, proučavali biljke i životinje. Pomoću kamena iz Rozete koji je pisan hijeroglifima, demotskim i grčkim slovima Jean-François Champollion uspio je 1824. godine dešifrirati hijeroglife.

U Francuskoj je izbila politička kriza, a Austrija je ponovno zavladala sjevernom Italijom. Stoga je Napoleon potajno napustio Egipat i priključio se uroti protiv Direktorija. Proveden je državni udar i urotnici su 1799. uspostavili novu vlast koju su činila trojica konzula – Konzulat. Napoleon je imenovan Prvim konzulom i postao je neograničeni vladar.

U zemlji je uspostavljena vojna diktatura, vlast je centralizirana, a uloga parlamenta bila je neznatna. Također su centralizirane financije i osnovana je državna banka (Banque de France). Građanima su osigurana prava i slobode stečene u doba revolucije. Svi su bili jednaki pred zakonom i imali su pravo na slobodu vjeroispovijesti. Zakonom o školstvu otvarane su gimnazije za koje su postojale stipendije. Cilj školovanja bio je obrazovanje sposobnih činovnika i vojnih dužnosnika. Ono što je mnogima bilo najvažnije bilo je uspostavljanje mira i reda u državi. Godine 1802. Ustav je promijenjen te je Napoleon imenovan doživotnim konzulom.

Bitke

Carski ratovi [

Kao izabrani doživotni konzul Napoleon se 1804. godine proglasio carem. U travnju 1803. Britanija je, isprovocirana Napoleonovim agresivnim ponašanjem, nastavila rat s Francuskom na moru. Dvije godine kasnije Britancima su se pridružile Austrija, Rusija, Švedska i Napulj. Zbog poraza u pomorskoj bitci kod Trafalgara, rta na jugu Španjolske, Napoleon je napustio planove o napadu na Britaniju. Svoju je vojsku usmjerio protiv austrijsko-ruskih snaga te ih 1805. porazio u bitkama kod Ulma i Austerlitza.

Iste je godine brata Louisa proglasio kraljem Nizozemske, a šogora Joachima Murata kraljem Napulja. Godine 1806. ukinuo je Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti i od njemačkih je država osnovao Rajnsku konfederaciju.

Naredni Napoleonov korak bio je nametanje kontinentalne blokade Velikoj Britaniji. Europskim državama pod njegovom kontrolom naredio je bojkot britanske robe. Zbog tih je događaja Pruska sklopila savez s Rusijom i napala je Rajnsku konfederaciju. No, Napoleon je kod Jene i Auerstädta porazio Pruse. Sljedeće je godine (1807.) u Tilsitu sklopio mirovni sporazum s ruskim carom Aleksandrom I. Svome je carstvu pridodao dvije nove države: Vestfaliju, u kojoj je za kralja postavio brata Jérômea, i Varšavsko Vojvodstvo.

 Napoleonova smrt

S Napoleonom je u progonstvo pošlo i dvadesetak njegovih najvjernijih ljudi (posluga i nekoliko generala). Vrijeme je provodio diktirajući memoare i igrajući bilijar. Maštao je o bijegu s otočića površine tek nešto veće od 100 km². Umro je 5. svibnja 1821. od raka na želucu i pokopan je na Svetoj Heleni. Godine 1840. njegovi su ostaci preneseni u Pariz na zahtjev kralja Luja-Filipa i sahranjeni su u Domu Invalida, gdje se i danas nalaze.

Nekoliko ljudi iz pratnje sačuvalo je za uspomenu uvojke Napoleonove kose. Šezdesetih godina 20. stoljeća, švedski zubar Sten Forshufvud i još nekoliko znanstvenika su suvremenim metodama analizirali jedan od tih uvojaka. U kosi su otkrivene značajne količine otrova arsena. Posumnjalo se da su Britanci sustavno trovali Napoleona. Kasnije je došlo do spoznaja da je za Napoleonovu smrt kriv grof Montholon, njegov tadašnji "prijatelj". Smatralo se da je on s razlogom poslan na Svetu Helenu kako bi likvidirao Napoleona. U vino koje je Napoleon često pio vjerojatno je bio umiješan arsen. Pristup vinskim bačvama imao je i grof Montholon. Daljnjim istraživanjem i analizama otkriveno je da je zelena boja kojom su u to vrijeme bojali zidove sadržavala arsen. Soba u kojoj je živio Napoleon bila je obojana takvom zelenom bojom. Postojao je još jedan moguć izvor arsena, bio je to otrov za miševe. Naime, kuća u kojoj je Napoleon boravio na Svetoj Heleni bila je puna miševa.

Jasno je da Napoleon nije preminuo od raka zeludca, kao što se nekad mislilo. Sustavno je trovan i to vjerojatno od svojeg tadašnjeg prijatelja što je i Forshufvud kasnije zaključio. No, čvrsti dokazi ne postoje zato to i dalje ostaje misterija, barem službeno.