Osnovna škola Slavka Kolara Hercegovac

Literarno- novinarska družba ove je školske godine poslala svoje ostvaraje na sljedeće natječaje:

- Radobojsko proljeće

- Hrvatska olimpijada kulture

- Hrvatska kulturna baština

- ˇIvica Kičmanovićˇ

- Lovrakovi dani kulture

- Bogatstvo Hrvatske u kapljici vode

Sara Klobučar je bila sudionica Državnog susreta Lidrano koji je održan u Šibeniku od 25.- 27. ožujka. Njezin rad zove se Oluja.

O L U J A

            Svuda crni i niski oblaci. Bljesnu munja. Onda opali grom. Prolom oblaka. Kiša lije kao iz kabla. Vjetar se igra divova. Čupa stoljetna stabla. Nosi krovove kuća. Oluja.

             Oluja i u meni.

             Kao da sam s olujnom kišom pala iz najcrnjeg oblaka pa ne znam više tko sam i gdje sam, jer te grmljavinske večeri, mama i tata poput voditelja (a ne roditelja) obiteljske TV-emisije izjaviše: „Mi se rastajemo.“

             Brat je šutio. Sestra zajecala. Ja se okamenila.

             „Mama odlazi, a vi ostajete sa mnom“, rekao je tata. Rekao je to takvim tonom kao da nas poziva u šetnju ili nam ide kupiti nove jakne ili cipele.

              Mama je otišla u sobu i za nekoliko trenutaka izašla s dvije putne torbe.

             „Vikendom i za vrijeme školskih praznika možete me posjećivati“.

              Bez zagrljaja, bez poljupca. Vrata su se zatvorila. Svijet se srušio. Mrak i magla padoše mi na oči (možda i na čitav svijet).

              Tišina.

              Oluja je vani prestala. U meni je tek počela.

              Sada imam još jednog brata i groznog očuha. Tatu, koji misli da ga ne volimo  (što nije istina). Imam i povremene susrete s mamom i razbito ogledalo djetinjstva.

             Trebalo mi je vremena da sašijem bijela jedra brodu mojeg malog srca i kroz olujno nevrijeme zaplovim prema sunčanim obalama. Naučila sam u međuvremenu da je JA osobna zamjenica i da ima svoju sklonidbu. Kada poželi može se skloniti u kuće jednog od sedam padeža. Za razliku od nje, JA ne znam gdje ću se skloniti i u kojem životnom padežu završiti.

             „Poslije kiše, dolazi sunce,“ kažu. Vjerujem.

              Vjerujem da će jedra mojeg srca sve bure i oluje nadmudriti.

              Vjerujem da ću jednog dana, u zagrljaju dativa (padeža svrhe ili cilja), u sunčanu luku uploviti  i bez straha, s osmijehom na licu, nove bure i oluje dočekati.

Sara Klobučar, VI. razred

OŠ Slavka Kolara