Osnovna škola Slavka Kolara Hercegovac

Prvih 15 sati Hogwartsa je doista magično. Igra vam konstantno servira nove stvari, a vi se u čudu pitate kako je moguće da su u igru ubacili toliko toga i usput dostavili fantastičan svijet. Praktički ne znate kamo biste se prije okrenuli i što biste prvo napravili. Pred vama je hrpa čarolija za naučiti, mapa je velika i gle eno mačke koju jednostavno morate podragati! Sve je u početku zanimljivo, svaki kutak donosi neku novu intrigu i cijela se igra čini fantastično posloženom.

Drugih 15 sati Hogwartsa je poput domaće zadaće. Kad otključate i osvojite sve što vam treba da budete veliki čarobnjak, zadaci se počnu ponavljati i igra pokazuje stereotipno lice otvorenog svijeta. Tada jedini izvor pravog zadovoljstva postaje kolekcionarski gameplay gdje ili doslovno skupljate stvari ili skupljate kvačice za 100 eliminiranih protivnika, 50 izvršenih zadataka, 20 riješenih zagonetki, itd.

U Hogwarts Legacyju igrate vlastitog lika i to je s jedne strane dobra stvar. Kreator lika nudi vam dosta opcija u izboru kako će vaš čarobnjak ili vještica izgledati i zvučati. Također imate slobodu izabrati kojoj ćete od četiriju kuća Hogwartsa pripadati (klobuk vam samo sugerira jednu od njih). Svaka kuća ima svoj dio dvorca specifičnog izgleda i zgodno je da su se developeri potrudili oko toga. Ali je u isto vrijeme i beznačajno.

Odabir između Gryffindora, Ravenclawa, Hupllepuffa i Rawenclawa praktički nema nikakav značaj. Dobit ćete tek povremene reference na to kojoj kući pripadate, ali to je sve. Vaš se lik ionako druži s učenicima iz svih drugih kuća i u Hogwarts Legacyju nema izraženih rivalstava među njima. Valjda je rivalstvo nestalo otkazivanjem metloboja, kojega također nema u ovoj igri.

Vaš je čarobnjak novopridošlica u školi i svi ga ondje lijepo prihvaćaju. Hogwarts je u igri predstavljen kao vrlo uključivo mjesto s profesorima iz skoro svih krajeva svijeta. Ne zvuči to baš uvjerljivo s obzirom da se radnja odvija u 19. stoljeću, ali se Hogwarts Legacy baš i ne zamara ozbiljnošću. Centralni zaplet je pobuna goblina Rangoka i njegovih “lojalista”, a cijela stvar svede se na zaključak kako nisu svi goblini loši. Neki jesu, i njih treba tući, ali nisu svi. To je otprilike dubina priče u Hogwarts Legacyju.

Provlači se tu još i dobro poznata tema da s velikom moći dolazi velika odgovornost. Retrospektivno otkrivamo priču jedne žene i taj dio igre djeluje intrigantno. Podsjetio me na to kad se Potter upoznavao s Voldemortovom prošlošću. Nažalost, od tog zapleta ne izađe ništa više od jedne rečenice zaključka. Puno više toga o suočavanju s boli bilo je rečeno u igri Marvel’s Guardians of the Galaxy, na puno impresivniji način.

Kraj glavne priče također me ostavio ravnodušnim. Ponudi vam se pred kraj nekakav izbor koji u konačnici ništa ne znači ni za koga. Djelovalo mi je kao da je kraj nedorečen i nedovršen. Cijelo vrijeme tijekom igre komunicirate s određenom grupom koja vas vodi do velikog finala i onda poslije toga te likove više uopće ne vidite ni ne čujete. Cijelo vrijeme pripremaju vas za vaš veliki zadatak pa se nekulturno pokupe i nestanu bez pozdrava?