Osnovna škola Slavka Kolara Hercegovac

New Jerusalem je mjesto koje je izgradila Athena, protagonistica prve igre, i dom je to za tisuću androida. Igrač preuzima ulogu androida zvanog 1K, koji je prema želji Athene zadnji kreirani stanovnik New Jerusalema. Njegov je nastanak zajednici androida trebao biti povod za proslavu, ali nikome nije baš do slavlja. Osnivačica grada je napustila svoju zajednicu bez obrazloženja zašto, a roboti na njezinom tragu doznaju za mističnu megastrukturu u obliku piramide, koja im u isto vrijeme budi strah i znatiželju.

Okuplja se stoga grupa za ekspediciju u kojoj sudjeluje i glavni lik te se kreće u istraživanje megastrukture. Androide po slijetanju na lokaciju dočeka niz zagonetki čije im rješavanje otvara put u središte velike piramide. Glavno pitanje koje si oni postavljaju je: zašto zagonetke i kojoj svrsi sve to služi?

I u nastavku je prisutna prepoznatljiva značajka Talosa u obliku refleksivne i filozofski orijentirane priče. Ovo je onaj tip igre u kojem ćete čuti više pitanja nego odgovora. I najčešće ćete vi biti ti koji nastojite ponuditi odgovor, na što će vas opet dočekati protupitanje. Ako to nije vaš preferirani stil naracije, Talos 2 bi vam vjerojatno mogao djelovati pretenciozno. Ako ste pak naviknuti da propitkujete sve i vjerujete kako nigdje nema univerzalnog odgovora, ova će igra itekako svirati po vašim notama.Teme koje Talos 2 prevrće obuhvaćaju ljudsku narav, proces stvaranja, odnos čovjeka prema prirodi i tome slično. Neka od misaono provokativnih pitanja koje igra postavlja jesu sljedeća: Je li trčanje za napretkom zapravo traženje rješenja ili pak traženje novih problema? Postoji li neka viša logika u kreaciji svemira ili smo produkt kaotične nasumičnosti? Ima li išta umiljatije od mačaka?Priča je uz to prošarana kratkim crticama iz grčke mitologije te audio zapisima kojima androidi doznaju za prošlost nestalog svijeta. Kako se igra odvija u ruševinama izumrlog čovječanstva, dosta je tu melankolije koja me na trenutke podsjećala na film “Don’t Look Up” i onu rečenicu: “Stvarno smo imali sve, zar ne?”Kako sam ja melankoličar po prirodi, Talos 2 je definitivno moj tip igre. Najviše me se dojmio pokušaj objašnjavanja zašto čovječanstvo kolektivno naginje prema skepticizmu i pesimizmu, zašto nam je lakše opravdati skromnost nego ambicioznost, zašto nam je slađe vjerovati utješnoj istini nego izazivati zadane konvencije razmišljanja… Iz te perspektive za priču nemam drugog prigovora osim da bi nekome mogla djelovati prepotentno ako niste spremni preispitivati sve što vam se servira.Druga strana Talosa 2 su zagonetke koje čine esenciju gameplaya. Nema ovdje nikakve akcije – samo rješavanja prepreka. A format zagonetki je takav da najčešće morate staviti pravu stvar na pravo mjesto, aktivirati stvari odgovarajućim redoslijedom i kombinirati različite mehanike poput teleportiranja, korištenja antigravitacijskih površina, stvaranja portala i sl. Skoro kao u seksu.Ako je išta transcedentalno u ovoj igri onda je to glazba. Vjerojatno nikad nećemo znati kojim je točno procesom Damjan Mravunac uspio skladati stvari koje su prepoznatljivo Talosovske, a opet svježe i originalne. Pisao sam ranije o melankoliji kojom ova igra odiše, a glazba je tu glavni krivac. Tjera vas u sjetu za nečim što vam je kao liku unutar igre strano i izgubljeno, a kao igraču poznato i dostupno. I u konačnici se savršeno uklapa u spoznaje koje vam tijekom igranja prolaze glavnom, poput onoga da je neznanje prokletstvo – jer ne znate dovoljno, ali je i znanje isto tako prokletstvo – jer nikad nećete znati dovoljno.