Osnovna škola Slavka Kolara Hercegovac

Priča… Čovječanstvo je posrnulo i krenulo potpuno krivim stopama u smislu evolucije. Stoga Rajsko Vijeće planira izazvati veliku poplavu na Zemlji kako bi stvari mogle krenuti iznova i po mogućnosti u boljem smjeru. U međuvremenu iz Raja šalju Enocha, glavnog protagonista ove avanture. Njegova misija je pokušati uspostaviti ravnotežu i na Zemlji locirati pale anđele i poraziti ih u borbi. Pođe li mu to za rukom, ovlašten je zarobiti njihove duše i vratiti ih nazad u Raj.

Pri tome mu pomaže Lucifel (niste krivo pročitali, zbilja se tako naziva) koji mu daje vrlo šture savjete. Zapravo se ponaša kao kakav šef i na svaki punkt za snimanje pozicije stiže prije Enocha. Tada priča na mobitel, najčešće komentirajući Enocha samog kao da ovaj uopće ne čuje taj razgovor. Odnos Lucifela i Enocha doslovno djeluje kao nekakav poslovni odnos rubne profesionalnosti. 

Prijelazi između borbi i sekvenci s pričom najčešće su sačinjeni od platformskih dijelova. Kako ni borba u El Shaddaiu nije baš Devil May Cry, tako ni platformerski dijelovi nipošto nisu Super Mario. Naš nijemi protagonist pokušava pogoditi platforme koristeći dvostruke skokove i nekakvo anđeosko lebdenje. Nažalost, pri tome mu otežava nemogućnost kontroliranja kamere što ovaj dio igre zna učiniti nepotrebno frustrirajućim. Platformerski dijelovi su ispodprosječni, a ima ih mnogo.

Zapravo, ispodprosječni su oni ako bi se osvrnuli strogo na gameplay. Funkcijski su itekako iznadprosječni jer dok vi obavljate jump ‘n run rutinu, Lucifel i neki drugi likovi komentiraju događanja i opisuju što bi se moglo dogoditi sljedeće. Uz to su tu i maestralni vizualni, barem kad je u pitanju stilski izražaj. Tehnički igra ne predstavlja ništa posebno, no stilski svakako nadoknađuje raznim efektima i filterima slike. Razmišljanja likova koja čujete u pozadini pridonose osjećaju da se cijelo vrijeme nešto događa. 

Prelazeći igru i njenih 11 levela više puta sam pomislio kako trenutni level izgleda super, ali da igra vjerojatno neće moći održati svježinu do kraja. Na moje veliko iznenađenje, El Shaddai uspijeva zadiviti sa svakim idućim levelom. Unatoč skromnom budžetu, igra zapravo ni u jednom trenutku ne posustaje s novim idejama i vizualnim dosjetkama. Gledajući trejlere teško je dobiti pravi dojam što vas čeka, to možete iskusiti tek kad sjednete i pošteno zaigrate El Shaddai.

Vizuali i na momente gotovo pa halucinogena iskustva bili bi ujedno i jedina stavka radi koje bih nekome mogao preporučiti ovu igru. Možda nekome tko baš voli ovakve divlje projekte i igre koje ni pošto ne igraju na sigurno. Ipak, unatoč ambicijama s pričom, ona u konačnici i nije toliko bolja i ozbiljnija od one iz Bayonetta serijala. Glavnu zamjerku u tom smislu uputio bih nedostatku nekog generalnog smjera. Naprosto, priča i sve nebuloze koje vam igra neprekidno servira kao da su tu isključivo radi konstantnog “vau” efekta. Da, uspijeva održati kaos i nepredvidivost, no sve to pod cijenu bilo kakve dosljednosti ili generalnog smjera. 

Dok ne skakuće po platformama i ne sluša Lucifelove naputke, Enoch se bori s raznim kreaturama koje ga pokušavaju zaustaviti u njegovoj epskoj zadaći spašavanja svijeta. Borba najčešće suprotstavlja Enocha protiv dva neprijatelja istodobno. Eliminirate li jednog od neprijatelja, zamijenit će ga sljedeći. Ima ih svega nekoliko vrsta, iako vrlo slični neprijatelji imaju blage varijacije te nešto drugačiji izgled. Potonje je tematski određeno, sukladno levelu u kojem se nalazite.

Igra koristi svega dvije osnovne tipke, jednu za napad, jednu za skok. Tu su tipka za blok, te tipka za “pročišćenje” svetih oružja Enoch ima na raspolaganju. Ovu zadnje navedenu akciju moglo bi se najlakše usporediti s relaoad funkcijom u pucačinama – potrebno je pronaći jedan relativno siguran trenutak dok su svi protivnici na podu i izvršiti ovu radnju kako bi se oružjima vratio sjaj i samim time i veća šteta koju nanose. 

Enoch može koristiti ukupno tri oružja: sablju, štit i nekakav ludi projektil koji izaziva oluju. Promjenu oružja Enoch će učiniti skupljanjem po putu (najčešće tijekom platformerskih sekvenci ili u boss borbama), ali alternativno – Enoch raspolaže još jednom, mnogo atraktivnijom opcijom: u određenim trenucima kad se naoružanom neprijatelju nanese nešto veća šteta, istog je moguće razoružati pritiskom na istu tipku za pročišćenje oružja. U navedenom slučaju Enoch će izvesti neki akrobatski manevar, preoteti oružje.

U svakoj dobroj akcijskoj igri mora biti malo mjesta i za lukavo taktiziranje, pa tako je slučaj i u El Shaddaiu. Naime, preotimanje oružja je glavni element borbe jer osim što Enoch tom radnjom automatski vrši pročišćenje oružja, uz to igra sadrži i kamen/škare/papir logiku za tri oružja kojima Enoch rukuje. Svladavanje svakog od njih je obavezno ako želite doći do kraja igre. Nekad valja preskočiti oružje koje bi bilo neefikasno za preostalog neprijatelja, a vrlo često rotirat ćete sva tri oružja. 

Uz osnovne serije udaraca koje nanose veću količinu štete, moguće je u bilo kojem trenutku zastati i naknadno pogoditi tipku za napad kako bi se izvele određene varijacije unutar serija. Iste najčešće služe za varanje protivnika ili razbijanje njihovog bloka. Pokoji potez u zraku i držanje tipke za napad i praktički smo prošli sve što borba u El Shaddaiu nudi.

Ne kažem da igra mora sadržavati količinu poteza kao Ninja Gaiden ili pak neki žanrovski titan proizašao iz produkcije Platinum Gamesa, no ovo je dobar primjer igre gdje sama jednostavnost brzo dovodi do repetitivnosti. Izostale su i velike horde neprijatelja, sve je uglavnom u valovima od dva, maksimalno tri neprijatelja. Naime, da je više od toga – nikako ne bi valjalo, jer ni u ovom dijelu igre nije moguće kontrolirati kameru. Osim toga, posve je izostala i mogućnost fokusiranja na pojedinog neprijatelja. Da ne idem predaleko, reći ću samo da mi borba u ovoj igri djeluje kao da igram tenis palicom za golf. Tu i tamo pogodim kako spada i osjećaj je super, ali veći dio vremena imam osjećaj da sam se nepotrebno razmahao, a pogodio nisam gotovo ništa. Neprijatelji su uvijek mrvicu predaleko, izmaknu se baš onda kad to najmanje očekujete i kad konačno dođete do jednog neprijatelja i otvorite ga serijom udarca onda vas najčešće njegov kompanjon kazni zato jer ga niste mogli vidjeti zbog loše kamere. Zatim letite na pod, dižete se… previše tromo je to sve skupa. 

Boss bitke su nešto bolje, prije svega zato jer se u njima trebate fokusirati na jednog neprijatelja i samo je pitanje vremena kad ćete prokužiti njegove slabosti. Iako mrvicu preduge, boss borbe su možda i vrhunac igre, ako gledamo isključivo na borbu. Ima ih popriličan broj, a neke od njih se ponavljaju, te neke ni ne možete proći iz prvog pokušaja, uglavnom vas igra drži u neizvjesnosti po tom pitanju.

Enoch kao da prolazi nekakvo duhovno pročišćenje i sam, te se sukobljava sa samim sobom na svom putu do ostvarenja njegovog uzvišenog cilja – spasa čovječanstva. Dok u priči prolaze stotine godina, vaš Switch vjerojatno će zabilježiti do deset sati igranja za vaš prvi prelazak. Korektno, uzmemo li u obzir da se radi o reizdanju starije igre za koje izdavač traži svega 20 eura.